Nakon što su me Ljiljana i Dado Božanić, ljudi iz ekološke udruge Mali zeleni, pozvali kao likovnog umjetnika da realiziram umjetnički rad na otoku Biševu vrlo rado sam se odazvao. Koliko god je to bio lijep zadatak istovremeno je bio i jako zahtjevan jer u tu ljepotu i božju strukturu teško je ubaciti bilo kakav predmet a da ne nagrđuje čudo najuzbudljivijeg i najudaljenijeg naseljenog jadranskog otoka. Teško je ostaviti trag na takvom mjestu a da ne pobrkaš sklad i savršenstvo prelijepog škoja. Odlučio sam da to bude sunčani sat. Predmet koji povezuje nebo i zemlju, realnost i fikciju, ljude i svemir. Sunčani sat je astronomska naprava koja pokazuje položaj sunca na nebu. Sjena pokazivača (gnomon) prikazuje koliko je sati. U ovom slučaju to je čovjek koji svojom vertikalnošću glumi gnomon i usput sa sjenom svojeg tjela, to jest glave, prikazuje koliko je sati. Zasigurno nam takav sat ne može prikazati točno vrijeme u minutu, ali je dovoljno da provjerimo koliko još imamo vremena za kupanje ili šetnju do pruge (subvencionirane morske veze između otoka Biševa i Komiže koja vozi jedanputa dnevno) ili zapravo da nam pokaže jednostavnost odnosa sunca i čovjeka te kako je uz malo mjerenja i znanja moguće napraviti bio mašinu koja nema nikakvih nusprodukata. Nakon nekoliko dana promišljanja gdje bi bila najbolja pozicija za sunčevi sat, odlučio sam se za stari bunker koji je tu sagrađen kako bi kontrolirao more koje dijeli Biševo i otok Svetac te koji štiti uvalu Salbunara od imaginarnih neprijatelja. Ideja transformacije vojnog objekta u objekt metafizike i umjetnosti na kraju se iskristalizirala sama od sebe. U kamenje sam ugravirao brojku 4, zatim 12 i 17 te ih postavio na odgovarajuća mjesta na kojima komadi pokazuju vrijeme. Između sam trebao postaviti kamenje koje definira ostale sate. Imao sam mrežu napravljenu pomoću izračuna geografske širine i dužine, isprintanu na velikom papiru, koju mi je napravio arhitekt i genije Ivica Kiš koji je već bio na putu za Biševo, no nažalost dogodilo se zlo. Te subote probudio sam se ujutro prepun plikova izgrižen od strane nepoznatih mikroskopskih bića. Nakon odlaska u ambulantu u Komižu liječnica me je savjetovala da se ne vraćam na otok premda nije znala o čemu se točno radi, no kasnije sam saznao, dok sam čekao trajekt u Visu, od prijatelja ugostitelja Ivana Ivičevića Bakulića-Štrukle da su to najvjerojatnije grinje iz starih madraca na kojima sam spavao (po nekim teorijama to su mogle biti i stjenice)! Budući da sam stvari zbog predostrožnosti ponio sa sobom, moja djevojka Ana i ja krenuli smo put Zagreba pokupivši kolegu Kiša u Visu. Dado mi je obećao, ukoliko se ne vratim, da će zacementirati kamenje, no to nije učinio. Čak mi se kasnije prijetio da će me prebiti kada me sretne jer sam, kako on kaže, pobjegao sa otoka, pih!? Naravno novac koji mi je bio obećan za putne troškove nikada nisam dobio, premda im je Fond za zaštitu okoliša platio projekt. Ovaj rad zapravo doživljavam kao work in progres i svaki čovjek koji ga želi dovršiti ili dopunjavati slobodan je to i učiniti. Kako bunker, tako i sunčevi sat kao i umjetnost, je opće dobro i treba služiti svima pa isto tako svi mogu u njemu i sudjelovati. Dakle, otiđite do Biševa i slobodno sudjelujte u dorađivanju rada ali i u opuštanju na tom fantastičnom mjestu.
Denis Krašković
